Piše: Stanko Radulović
Ekonomija kao egzaktna znanost koja proučava tijekove novca, razne financijske transakcije, nastanak, životni put i cijene proizvoda i usluga i psihologija kao znanost duše – gdje je tu dodirna točka?
Gledajući sa stanovišta protoka energije svi smo mi dio istog svemira i iste energije te su kao takve i sve znanstvene kategorije više ili manje povezane. No ipak, vratimo se na ekonomiju i psihologiju i utvrdimo što ih povezuje. Ekonomija, osim što u svojoj biti proučava razno razne financijske tokove, promjene i transformacije, u najvećem dijelu ovisi o čovjeku i njegovim stavovima, promišljanjima, željama i potrebama. Upravo je ta komponenta ključna za razumijevanje srodnosti ove dvije znanstvene discipline. Bez ljudi nema ni ekonomije ni psihologije. Čovjek je ta pokretačka snaga, taj dinamo za jednu i drugu znanstvenu disciplinu.
Svjedoci smo velike zdravstvene i gospodarske krize koja je nastala u 2020. godini pod utjecajem COVIDA19 i koja u najboljoj mjeri prezentira prije navedene stavove. Zašto ljudi u krizi mijenjaju svoje potrošačke navike, zašto više ne kupuju kompulzivno, zašto opada prodaja luksuznih proizvoda i zašto općenito dolazi do pada u prodaji gotovo svih proizvoda i usluga? Poznato je da se trgovina događa u točki gdje se sijeku krivulje ponude i potražnje, ali zašto u kriznim vremenima, čak i na počeku krize, odmah dolazi do značajnog pada potražnje? Znači li to da kada krize nema kupujemo ono što nam u biti nije potrebno, iz same želje za kupovinom, odnosno posjedovanjem?
Nažalost, jednim dijelom da, naše društvo je konzumerističko, tj. potrošačko i u vremenima blagostanja nerijetko kupujemo bez prave potrebe i u količinama koje ne opravdavaju trošenje naših resursa, često čak i na dug. Zašto se naše potrošačke navike mijenjaju u krizi? To je pitanje u kojem se sudaraju ekonomija i psihologija. Ne prestajemo kupovati u neizvjesnim vremenima zbog toga što odmah imamo negativne ekonomske efekte već zbog straha. Straha od toga što nosi sutra, straha za egzistenciju i straha za radna mjesta, jednom riječju straha da više nećemo imati dovoljno sredstava za podmirenje svih svojih potreba, uključujući i one manje važne, a često i nepotrebne.
Upravo je tu poveznica ekonomije i psihologije te je nužno potrebno psihološki educirati stanovništvo da i u vremenima blagostanja i u vremenima krize kupuju one proizvode koji su im stvarno potrebni i da ne troše teško zarađeni novac kako bi zadovoljili određena, ponekad i malograđanska, stajališta prema životu. Biti ”in” jer se iz trgovačkih centara svakodnevno vraćamo s vrećicama punih nepotrebnih proizvoda nema veze s opravdanom kupovinom. Psihologija je ta koja nas mora naučiti da konzumerizam nije sam sebi svrha i da prava ljepota ljudske duše dolazi iz pomaganja drugome, ulaganja u svoj rast i razvoj i općenito kroz širenje dobroga i radeći dobro, a ne u utakmici tko je što i tko je čega više kupio.